"Život ima svijetle i tamne trenutke, a neki ljudi u sebi nose svjetlo. Oni koji imaju svjetlo, ljubav u sebi, preživjet će tamne životne trenutke, oni koji nemaju, potonut će...", glasile su riječi književnika koji je napisao knjige Divlji konj i Sijač sreće – Božidara Prosenjaka. U učionici hrvatskoga jezika tijekom četvrtog školskog sata sa zanimanjem smo slušali piščeve riječi (kao da čitamo njegovu knjigu). Njegovo razmišljanje, te kratki uvid u neke dijelove njegova života, ohrabrili su i promijenili pogled na svijet nekih učenika (uključujući i vašu novinarku). Podsjećanjem na vlastito sretno djetinjstvo – bez mraka, kao da je i noću sjalo sunce – kako nam je rekao, dokazao nam je koliko je važna obitelj i ljubav u životu. A ljubav nam je prikazao kao čovjeka – Ljubav vam je kao čovjek i oslanja se na dvije noge. Ako je oslonac samo na jednoj nozi, znat ćete da to nije ono pravo. Tako je nastalo i njegovo djelo Divlji konj – iz ljubavi prema životu, jer je to djelo, kao što je naglasio, nastao u jednom krhkom i teškom razdoblju piščeva života. "Moj je život bio poput razbijene vaze, a Divlji konj je nastao slažući krhotine razbijene vaze." Ne čudi podatak da su bile potrebne dvije godine kako bi nastalo djelo, iako je više od pola knjige napisano u mjesec dana. Pisac je rekao da nije htio napisati ništa "lažno", već promišljeno i istinito. A svi koji su pročitali djelo, mogu to posvjedočiti.

Iako je školsko zvono označilo kraj književnog susreta, čini nam se da je označilo početak – početak  novog načina razmišljanja  o sebi, životu, životnim vrijednostima. Zvono je prestalo zvoniti, ali piščeve riječi još su dugo odzvanjale u našim glavama, dušama – "Dok čovjek vjeruje u sebe, ništa ga neće moći zaustaviti."