Priča ide ovako: tijekom travnja i svibnja najprije se govorilo o izletu na Velebit, pa na Hahlić, pa opet Velebit, pa je sve gotovo palo u vodu zbog nestabilnih vremenskih uvjeta.

Najprije je rečeno „Cijena izleta je ovakva“, pa zatim „Nije ovakva, nego onakva“…Učenici su već pomislili da ih netko vuče za nos i priča kakvu priču za malu djecu.

A onda, definitivna odluka, 12. lipnja osvajamo Velebit. Sedmaše razrednici vode na Premužićevu stazu.

Ono čega se autor ovih redaka ovako na brzinu može prisjetiti jest nekoliko bljeskova i crtica koji su ostali  ostali zapamćeni.

Ponajprije, naše prvo zaustavljanje u Sv. Jurju prošlo je u savršenom redu. Sendvič i sok na klupi. Uz more. Vrijedi spomenuti i to da smo uspostavili bliske odnose s lokalnim stanovništvom. Toliko da je jedan od domaćina trčao za autobusom i vratio na klupi ostavljene sunčane naočale jednog od naših učenika.

Idemo dalje. Dolazak u NP Sjeverni Velebit ostao je u milom sjećanju svima: vedrina, bura i čist zrak uzrokovao je burne kemijske reakcije u krvi mnogih naših učenika.

Ako ste ikada 2 sata pješačili kamenjarom, šumom, a ujedno veselo poskakivali po ostacima snježnog pokrivača, onda znate o čemu pišemo. No, ako to niste, onda vam ovakvo iskustvo iskreno želimo.

Premužićeva staza, odnosno njezin dio koji se proteže od njenog početka (skretanja s "glavne" šumske ceste udeljenog 1-1,5 km od Botaničkog vrta na Zavižanu) pa sve do Rossijeva skloništa, izazov je na kojem su naši učenici položili nekoliko važnih ispita: strpljenje, znanje o prirodi, pravila ponašanja na planinarskim stazama, prijateljstvo,…

Na usputna pitanja koja počinju s "Koliko još..." ili "Kada ćemo...", već smo navikli.

Snijeg, cvjetni vjesnici proljeća i prekrasni pogledi na okoliš često nas je ostavljalo bez daha. Sigurni smo da se zbog tih detalja isplatilo pohoditi Velebit.

Naše pješačenje, ipak, nije završilo kod Rossijeva skloništa. Za još 30 minuta pustolovina se produljila do Crikvene, stijene na koju se, ipak, penju samo oni najhrabriji

E, vratiti se do autobusa bio je teži dio posla. Ozljede stopala ili zglobova, probavni problemi, nedostatak kondicije ili zubobolja, sve je to oduljilo naš povratak. No, nikome ništa ne zamjeramo. Sljedeći put znat ćemo što nas očekuje.

U dvije riječi izlet se može opisati ovako: naporno i prekrasno.

Umjesto pretjerivanja s riječima, sigurni smo da slike govore više od riječi.

Fotogaleriju pogledajte ovdje.