Ulazimo u veliki, topao hodnik gdje nas je sa srdačnim, vedrim osmijehom dočekuje časna sestra. Taj nas osmijeh uvodi u bajku…

Penjemo se starinskim stepenicama, kao u svim starim gradskim zgradama, no ova je zgrada bila prekrasno uređena, a da samo ne spominjem božanski vrt (o kojem ću vam još kasnije nešto reći).  Prva soba koju smo posjetili bila je suncem okupana, malena kapelica s tek nekoliko klupica, taman da se svi udobno smjestimo. I poslušamo priču. Razgledavajući samostan, slušali smo o ženi koja je izgradila taj samostan, o Mariji Krucifiksoj - o njezinim plemenitim djelima kao što su gradnja škola za veliki broj siromašne djece i posvećivanje svoga života Isusu Kristu. Ta su je djela promijenila: iz bogate djevojke u plemenitu, suosjećajnu i  dobru osobu.

Nakon razgledavanja još nekoliko prekrasnih soba, a svaka je odisala  nekim svojim božanstvenim čarom, posjet se bližio kraju. Naša posljednja stanica bili su ukusni kroasani koji su u treptaju oka nestali s tanjura. Na manjem stoliću  čekali su nas i  sokovi. Može se reći da je to svima bio omiljeni dio razgledavanja. Nakon zaslužene hrana-pauze, zaputili smo se prema meni najljepšem, jedinstvenom dijelu samostana - vrtu. Nemojte misliti da govorim o bilo kakvom vrtu, ne ne... govorim o zelenom, ukrašenom vrtu punog šarenog cvijeća, neki su činili oblike poput srca i zvijezda. Puteljak  vrta bio je ukrašen kamenjem, na svakom kutku nalazilo se  vodoskok ili maleno zeleno drvce... U središtu vrta svi smo se okupili kako bismo fotografirali naš dolazak i imali uspomenu na ovu „običnu“ srijedu.

Iako možda to i nismo očekivali, zaista smo se lijepo proveli i saznali nešto više o životu časnih sestara i o njihovom božanstvenom samostanu.