2017-06-11 18:51:43

Ostvarila nam se netaknuta priroda...

Nakon prve odgode kojoj je kumovala loša vremenska prognoza, učenici 7. razreda uputili su se put Velebita. Preciznije, posjetili su NP Sjeverni Velebit, uživali u šetnji Premužićevom stazom, sve do Rossijeve kolibe. Neki od nas uputili su se još i dalje...

U Sv. Jurju na rivi Kome bi šumilo, more moje sinje,...

Dugo vremena najavljivan i pomno planiran izlet naših sedmaša, konačno se ostvario 30. svibnja 2017. godine. Iako sva naša školska djeca od svih izvanučioničkih posjeta najviše vole obilaske muzeja, izložbe i sudjelovanja u radionicama, razrednici ovogodišnjih 7. razreda na jedvite jade nagovorili su svoje učenike da krenu medvjeđim stopama i vučjim stazama.

Naš polazak iz Rijeke nije bio ranojutarnji, krenuli smo tek negdje oko 8,10 sati. Put do našeg prvog i jedinog odmorišta, Sv. Jurja pokraj Senja, prošao je u veselju i pjesmi. Nakon 30-minutnog predaha, put smo nastavili do Oltara, a dalje šumskom cestom do ulaza u NP Sjeverni Velebit. Sljedećih 6-7 km vožnje makadamskom cestom bila je tek uvertira u pravi planinarski pohod. Više-manje opremljeni japankama i tek kojom bočicom soka, krenuli smo s parkirališta podno planinarskog doma na Zavižanu Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe. Vi pažljivi čitatelji ove novinarske avanture, molimo pretražite internet pa provjerite: je li ikada ijedna planinarska skupina od 29 djece i 3 odraslih ovu stazu prošla za 1 sat i 30 minuta? Vjerojatno nije, a niti će tako skoro…. Ovim našim brzinskim gaženjem Premužićeve staze bacili smo rukavicu u lice svim hrvatskim planinarskim udrugama i hvalisavcima…

Prekrasni pejzaži. Mir planine. Pjesma ptica. Miris stabala… Uživali smo u svakom trenutku…

Maša, Laura i Anna Maria Kratak predah uz pogled u daljinu

Najodvažniji i najhrabriji među planinarima nastavili su put od Rossijeve kolibe još malo dalje, sve do vrha Crikvena. Ako smo dobro upamtiti, taj kamičak nalazi se na visini od 1641 m. Nismo od onih koji nose planinarsku knjižicu i tintu za hvatanje brdskih pečata već smo ostatke istih sasvim nepripremljeni i naivni rado tetovirali po vlastitim dlanovima i podlakticama.

Na snijegu u kratkim rukavima i hlačicama Vrh Crikvena

Usput smo se okupali u ostacima kasnosvibanjskog snijega i podsjetili se na to kako oštro znade štipati promrzle ruke i gle čuda - gola koljena.

Povratak natrag do parkirališta bio je nešto usporeniji, a pogledi još više usmjereni u surove hridi i vrtoglave ponore. Na našem putu nismo bili sami: upoznali smo, a ona nam je uzvratila gostoprimstvom naša nova prijateljica – šumska rovka. A tek konji, kakva radost… Bili smo na korak do pitomih, slobodnih i prekrasnih životinja… Šaptali smo im tiho, a oni nam uzvraćali odvažno i moćno.

U društvu rovke... ...i konja.

Još smo dugo-dugo raspravljali o tome koliko nas priroda može iznova iznenaditi…

Žuljevima usprkos i praznih boca vode, s plućima punih zadovoljstva i umornih nogu, vratili smo se kući bogatiji za još jedan dan u prirodi…

Jedva čekamo opet…

Za cijelu fotogaleriju kliknite ovdje.


Osnovna škola "Brajda" Rijeka